|
Stevan Sremac
Stevan Sremac je rođen u Senti, u Bačkoj, 1855.godine, gdje je proveo rano djetinjstvo. Pošto je ostao bez roditelja, ujak Jovan Đorđević dovodi ga u Beograd na dalje školovanje. Starateljstvo Jovana Đorđevića, istoričara po struci i liberala po političkom uvjerenju, ostaviće tragove na štićeniku koji se opredjeljuje za studije istorije na Velikoj školi u Beogradu i za pripadnost Liberalnoj stranci. Vezivanje za politiku Liberalne stranke odrediće Stevana Sremca kao okorjelog konzervativca okrenutog nacionalnoj prošlosti, privrženog dinastiji i protivnika svega novog i naprednog u politici i društvenom životu. Svoj radni vijek proveo je kao profesor u gimnaziji u Nišu , Pirotu i Beogradu. Umro je 1906.godine u Sokobanji.
Počeo je da piše relativno kasno . U trideset i trećoj godini života, 1888. godine , počeo je da objavljuje prozne hronike o ličnostima i događajima iz srpske prošlosti , koje će se pojaviti kao knjiga 1903.godine pod naslovom ''Iz knjiga starostavnih''. To je bilo piščevo oduživanje duga profesiji istoričara , ljubavi prema nacionalnoj prošlosti i snu o Velikoj Srbiji Realističku prozu počinje da piše tek poslije dolaska u Beograd . Dugogodišnji život U Nišu (i vrlo malo u Pirotu) bio je period stvaralačke inkubacije: posmatranje.
Zapažanje i bilježenje. Prvu realističku pripovijetku objavio je 1893. godine pod Naslovom Božićna pečenica , a potom slijede Ivkova slava(1895), Vukadin (1896 kao knjiga 1903.), Limunacija na selu(1896), Pop Ćira i pop Spira (1898), jedan od najboljih humorističkih romana u našoj književnosti i Zona Zamfirova (1906), najbolje komponovano Sremčevo djelo.
Rođen u Bačkoj, u kraju koji je bio pod Austrougarskom, gdje je san o velikoj Srbiji i odanost nacionalnoj tradiciji bilo osnovno duhovno obilježje Srba prečana Sremac je brzo prišao Liberalnoj stranci koja se zanosila romantičnom prošlošću A u praksi bila potpora režimu Obrenovića. To će ga okrenuti protiv svega što je Novo i što je došlo sa strane, iz Evrope. To će ga okrenuti i protiv Svetozara Markovića i njegovih pristalica pa će do kraja života ostati okorjeli konzervativac Okrenut prošlosti i starini , protivnik svake promjene. Sremac je na strani gazda, Birokratije, vlasti i vladara; on je protiv seoske sirotinje i slobodoumnih učitelja Limunacija na selu nije ništa drugo nego ukazivanje prstom na učitelje kao remetilački faktor u društvu. Njegov ideal je da se seljaci ''slažu sa vlašću, slušaju vlast i skidaju fes pred kapetanom'', a ogorčeni je protivnik učitelja Sretena, koga naziva ''zatočenikom slobode istine i pravde'', dajući ovim riječima, Naravno , podsmješljivi ton. U Limunaciji na selu i Vukadinu progovorio je Sremac liberal , ogorčen na političke protivnike i netrpeljiv. U prvom se okomio na Socijaliste i učitelje u drugom na radikale koji su snažnu potporu dobijali iz sela. Time je ova djela stavio u službu svojih političkih stavova i svoga apsolutnog Konzervativizma. Pamfletsko i paskvilno izbija iz svih Sremčevih knjiga. U Sremčevom djelu sukobljavaju se dve strane njegove ličnosti:Sremac Građanin i političar i Sremac pisac. Kao građanin , Sremac je na strani starog, Patrijarhalnog i starovremenskog u ljudima i životu, na strani onoga što polako čili I nestaje. Njegov život u palanci je život u ambijentu koji voli , koji mu leži. Čak je, Po Nušićevom svjedočenju, pred smrt odabrao Sokobanju kao lječilište baš zato što Je još bila zadržala palanačko i staro u arhitekturi, životu i naravima. Kao političar je na strani konzervativnih ideja, na strani onih koji imaju i vladaju. Protivnik je svega novog i naprednog, onoga što je upereno protiv vlasti i dinastije. Sremac pisac ima izvanrednu moć opservacije i prijemčivosti za stvarnost koja ga Okružuje;sagledava realne činjenice i zakonite društvene tokove; realna građa iz Koje oblikuje umjetnički svijet nadvladava ideološku svijest i ne dozvoljava Iskrivljenje stvarnosti. Sremac pisac nadvladava Sremca političara i tada nastaju Pripovijetke i romani trajne umjetničke vrijednosti.
ZONA ZAMFIROVA
U fabuli romana Zona Zamfirova je priča o ljubavi dvoje mladih, koji potiču iz različitih društvenih slojeva.
Povod za početak priče je pjesma o Zoni Zamfirovoj, koju pjevuši šegrt Pote u kujundžinici Mana kujundžije: to je pjesma koju je svako '''znao i pjevušio, ženjeni i neženjeni, i mladi čapkuni i stari dilberi''.Pjesma je opštepoznata, a kada je nastala- to niko ne zna, ali se zna, da kad se zapjeva, uvijek se misli na jednu Zonu, Zonu Zamfirovu. Hadži Zamfir je nekadabio sila: pred pašu je u tursko vrijeme izlazio kad god je htio; mogao je čovjeka sa samih vješala skinuti; smjenio je tri paše; vlada se gospodski; u kući je njegovoj kao u pašinim konacima – bogatstvo i sjaj.Najveće hadži- Zamfirovo bogatstvo je najmlađa kćerka, mjezimica Zona:
Imala oči kao kadifa, kosu kao svila, usne kao
merdžan, zube kao biser, struk kao fidan...
Bila je razmažena, pusta, nemilosrdna....
Kad ide ona se lomi u struku, sitno korača, a glavu
izdiže i pruža je ponosno malo napred, kao
vodena zmija kad istegne glavu i brodu vodom.
Sva čaršija gleda za njom....
Za njom mnogi uzdišu, i sam Manasija, čapkun Mane, Mane kujundžija, najljepsi od svih momaka, najbolji igrač u kolu, najgalantniji prema sviračima.Uživa u drštvu i muzici, odlazi u lov, cijenjen je kujundžija.Način života, uspješnost u poslu i ljepota smetali su nekima, pa su pokušali da ga preko novina oljagaju.To je podstaklo njegovu majku Jevdu da sazove porodično vijeće koje će napraviti spisak mogućih kandidatkinja za Manovu ženidbu.U tom vijeću je najupečatljivija pojava tetka Doka. Dok sve tetke predlažu djevojkuiz svog staleža, Doka predlaže Zonu, oduševljena njenom ljepotom.
LIKOVI
U ovu jednostavnu, ali dinamičnu i nadahnutu priču, Sremac je uveo nekoliko upečatnjivih likova.
Na prvom mjestu je stari HADŽI- ZAMFIR, prdstavnik čorbadžijskog sloja, koji je nekad imao slavu i moć, a danas, u vrijeme priče, ostalo mu je samo bogatstvo i stara slava i ugled.Hadži –Zamfir je dobroćudan i razborit, strpljiv i trpeljiv.
MANE kujundžija je najizrazitiji predstavnik novog, zanatlijskog sloja, zadojenog stvaralačkom energijom, sposobnošću za sticanje, ljubavlju prema životu i životnim radostima.Njega odlikuje snaga, energija i duhovno zdravlje.Lijep je da mu nema ravna, otresit je, zdravog rasuđivanja, lukav i snalažljiv, uporan u riješenosti da slomi hadži- Zamfirov otpor, ali i odmjeren i pun poštovanja prema hadži- Zamfiru, ne kao prema čorbadžiji i gazdi, nego kao prema starijem čovjeku.Sremac je Mana prikazao svestrano: kao zaljubljenog mladića koji luta svijetom tražeći lijeka svojo ljubavi; kao mladića koji je duboko povrijeđen riječima ''kuče u čašire''; kao čovjeka koga obuzimaju halucinacije i rižni snovi zbog te uvrede koju je izrekao hadži- Zamfir; kao pametnog mladića koji umije da prkosi prkosnoj gazdinskoj kćeri; kao uzornog mladića koji dostojanstveno prihvata vjeridbu i vjenčanje i odbija skupe hadži- Zamfirove poklone, pokazujući svoje bogatstvo i imanje.
ZONA ZAMFIROVA je prikazana u romanu kao razvojni lik, lik koji se prati tokom romaneskne priče i koji se u toku te priče mijenja i razvija; od djevojčice, preko djevojčeta do zrele i prelijepe djevojke.Ona je lijepa, čedna, vatrena; svjesna svoje ljepote i svoga porijekla i to joj daje pravo da drži glavu visoko i da prezrivo gleda svijet oko sebe.Uobražena je sa svoje ljepote i porijekllj, razažena u kući, navikla da joj se ugađa, da se svi za njom okreću, da lomi čežnjiva mladićka srca, da se poigrava onima koji bi da joj priđu ili da je osvoje.
Ljubomorna je na sve djevojke koje se uhvate u kolo do Mana i spremna je da vrlo zajedljivo i bezobzirno izvrijeđa lijepu Kalinu, samo zato što joj je smetala Kalinina radost i sreća dok igra do Mana.
DOKA je jedinstvena kao pojava i kao ženski lik: to je žena čisto muških manira i ponašanja- zviždi sokakom, u razgovoru uvijek ponešto lupi, uporno brani svoje stavove, spremna je da se potuče, pije kafu i mastiku, ''puši kao Turčin''.Ona je bez dlake na jeziku, umije da cijeni žensku ljepotu i u njenim riječima se osjeća muško oduševljenje ženskom ljepotom- čarima Zone Zamfirove.
MANULAĆ je karikatura mladića iz imućne gazdinske porodice koja je ravna ugledu hadži- Zamfirove porodice.Prava je slika degeneracije koja zahvata čorbadžijski stalež: nemuževan, tunjav, smotan, slabić, vezan za roditelje kao dijete, nesposoban za život, nesposoban za komunikacije sa svijetom oko sebe.
 |
RSS link na komentare