|
Rezime:
Balada Hasanainica je jedna od naših najljepših narodnih balada, a Hasanaginica je jedan od najljepših likova naše književnosti. U pjesmi je opisana tužna sudbina žene koju muž bezdušno tjera zbog toga što od stida nije mogla da ga posjeti dok bio ranjen. Hasanaginica nije obišla muža iz patrijarhalnih razloga, zato što su to nalagala pravola toga doba. Žena tog vremena nije smjela da pokazuje osjećanja prema mužu i nije se smjela kretati izvan kuće.
Iako mučena željom da obiđe muža hasanaginica ostaje dosljedna pravilima i ostaje kod kuće smatrajući to ispravnim. No, Hasanagi proradi muška sujeta i osjećanje muške nadmoćnosti i pravo da upravlja životom žene i njenom sudbinom i odlučuje da je otjera. Hasanaginica je pogođena njegovom odlukom i to je za nju velika sramota. U njenoj čistoj, nevinoj duši odvija se prava drama. Ispunila je očekivanja i kao žena i kao majka a opet je napustila svoju djecu, svog muža i dom.
Kroz lik Hasanaginice prikazana je nemoć žene pred normama tog društva. Ona nije imala prava da odlučuje o svom životu. NJenu sudbinu su krojili njen muž i brat. U svojoj nemoći da nešto mijenja njeno srce puca. Hasanaginica je jedan od najsvjetlijih i naj tragičnijih likova naše književnosti. Ona zadovoljava sve norme tadašnjeg društva i u tom savršenstvu doživljava tragediju. Iz njenog lika izbija i snaga ličnosti i slabost žene, nježnost majke čije srce nije izdržalo gubitak doma. Lik Hasanaginice svijetli kao svetionik u našoj i sjetskoj literaturi.
Hasanaginica je narodna balada, koja je nastala između 1646. i 1649. u Imotskoj krajini i prenosila se sa kolena na kolena po Imotskom i okolini, postojeći tako u usmenom obliku, dok ju nije zapisao 1774. godine italijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis nazivajući je „morlačka balada“ (morlačka ili ilirička). Prvi put je objavljena u njegovoj knjizi „Put po Dalmaciji“. Od tog trenutka su se počeli nizati prevodi ove pesme na raznim svetskim jezicima. Veliki umovi toga vremena kao Gete (1775), Valter Skot (1798.), Aleksandar Sergejevič Puškin (1835), Adam Mickijevič (1841) su samo neka od imena koja su prevodila „Hasanaginicu“.
Odlomak:
"Oblazi ga mati i sestrica,
A ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam' bolje bilo,
On poruči vjernoj ljubi svojoj:„Ne čekaj me u dvoru b'jelomu, „Ni u dvoru, ni u rodu momu." Kad kaduna r'ječi razumjela, Još je jadna u toj misli stala Jeka stade konja oko dvora; Tad' pobježe Hasanaginica, Da vrat lomi kule niz pendžere; Za njom trče dv'je ćere djevojke: „Vrati nam se, mila majko naša! „Nije ovo babo Hasan-aga. „Već daidža Pintorović beže." I vrati se Hasanaginica, Ter se vješa bratu oko vrata: „Da moj brate, velike sramote! „Gdje me šalje od petero djece." Beže muči, ništa ne govori, Već se maša u džepe svione, I vadi joj knjigu oprošćenja, Da uzimlje potpuno vjenčanje, Da gre s njime majci u natrage. Kad kaduna knjigu proučila, Dva je sina u čelo ljubila, A dv'je ćere u rumena lica, A s malahnim u bešici sinkom, Od'jelit' se nikako ne mogla, Već je bratac za ruke uzeo I jedva je s' sinkom rastavio, Ter je meće k sebi na konjica, S njome grede dvoru bijelomu. U rodu je malo vr'jeme stala, Malo vr'jeme, ni nedjelju dana, Dobra kada i od roda dobra, Dobru kadu prose sa svih strana, A najviše Imoski kadija. Kaduna se bratu svomu moli: „Aj tako te ne želila, braco! „Nemoj mene davat' ni za koga, „Da ne puca jadno srce moje „Gledajući sirotice svoje."
Ali beže ništa ne hajaše, Već nju daje Imoskom kadiji. Još kaduna bratu se moljaše, Da napiše listak b'jele knjige, Da je šalje Imoskom kadiji: „Djevojka te l'jepo pozdravljaše „A u knjizi l'jepo te moljaše: „Kad pokupiš gospodu svatove, „I kad poćeš njenom b'jelu dvoru, „Dug pokrivač nosi na djevojku, „Kada bude agi mimo dvora, „Da ne vidi sirotice svoje." Kad kadiji b'jela knjiga doće, Gospodu je svate pokupio, Svate kupi, grede po djevojku. Dobro svati došli do djevojke, I zdravo se povratili s njome; A kad bili agi mimo dvora, Dv'je je ćerce s pendžera gledahu, A dva sina pred nju izhoćahu, Tere svojoj majci govorahu: „Svrati nam se, mila majko naša! „Da mi tebe užinati damo." Kad to čula Hasanaginica, Starješini svata govorila: „Bogom brate, svata starješina! „Ustavi mi konje uza dvora, „Da darujem sirotice moje." Ustaviše konje uza dvora. Svoju djecu l'jepo darovala: Svakom sinu nože pozlaćene, Svakoj ćeri čohu do poljane; A malomu u bešici sinku, NJemu šalje uboške haljine. A to gleda junak Hasan-aga, Pak dozivlje do dva sina svoja: „Hodte amo, sirotice moje! „Kad se ne će smilovati na vas „Majka vaša srca kamenoga." Kad to čula Hasanaginica, B'jelim licem u zemlju udrila Uput se je s dušom rastavila, Od žalosti gledajuć' sirote.
I Srbi i Bošnjaci i Hrvati smatraju Hasanaginicu svojom narodnom baladom.
Bilješka o pesniku:
Ovo je narodna pesma.
Vrsta pesme:
Lirsko – epska pesma, Balada
BALADA je mešovita književna vrsta u kojoj se sedinjuju lirski, epski i dramski elementi.
Tema pesme:
Tema pesme je tragična sudbina Hasanaginice
Vrijeme radnje:
Za vreme rata s Turcima
Kratak sadržaj:
Sve počinje kako je junak Hasanaga ranjen u ratu, a žena ga ne posećuje, jer je u to vrijeme bilo sramota da žena izlazi iz svoga dvora.
Zato se Hasanaga razljutio i rekao ženi da kada se vrati kući da ga ne čeka, nego da ode iz dvora. Ona se rastuži jer će morati ostaviti petero dece. Na to dođe njezin brat Pintarović – beg i da ju udati za imatskog kadiju. No ona je i dalje voljela Hasanagu. I rekla je bratu da kad će se udavati da preko nje stavi bijelu plahtu da ne mora gledati svoju jadnu decu. No Hasanaga je prepoznao Hasanaginicu ispod plahte, te je rekao da ima srce kameno zato jer se neće smilovati deci. Kad je Hasanaginica to čula umrla je od tuge.
Glavni likovi:
Hasanaga, Hasanaginica, Pintarović beg i Imotski kadija
Karakterizacija glavnih likova:
Hasanaga: on je ljut jer ga žena nije htela posećivati, ali on je i junak vidimo po tome jer je u boju.
Pintarović – beg: on je dobar, ljut, ponosan, brzoplet voli svoju sestru…
Hasanaginica: dobra, voli decu i muža, jadna, tragična
 |
RSS link na komentare
